Dijakonija, caritas ili socijalno djelovanje Katoličke Crkve neodvojivo je povezno s biti njezina poslanja, a sve je to usko povezano s evangelizacijom i slavljenjem sakramenata. Štoviše, evangelizacija i slavlje sakramenata pokazuju svoj pravi smisao upravo u služenju bližnjem u nevolji. Stoga se tijekom povijesti Crkve mogu susresti različiti oblici karitativnog djelovanja. Organizirani oblik pomaganja ljudima u potrebi preko biskupijskih caritasa, kakav poznajemo danas, nastao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prvi takav caritas osnovan je 1897. godine u Njemačkoj.
Dana 20. listopada 1933. godine osnovan je prvi biskupijski caritas u Hrvatskoj – Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Tom činu prethodio je dugotrajan karitativni rad i nastojanja raznih katoličkih karitativnih udruženja te posebno karitativni žar zagrebačkih gradskih župnika. Poticanju duha djelotvorne ljubavi svekoliko je pridonio i zagrebački nadbiskup mons. Antun Bauer koji je okružnicom iz 1931. godine, ali i na druge načine, poticao svećenstvo na osnivanje karitativnih organizacija.
---
Ljudsko društvo nalazi se u časovima teške nevolje. Duh razdora, međusobnog neprijateljstva i sebičnosti zavladao je državama i narodima. Kristovo evanđelje, koje je jedino moćno da dade čvrsti temelj i izvor onakvog društvenog i pojedinačnog života, kakav dolikuje čovjeku, biva ili prezirano ili odnemarivano. Iz idejnih i ćudorednih zabluda suvremenog društva rodile su se teške materijalne nevolje, koje su pritisle bezbroj pojedinaca i čitavih obitelji.
Okružnica
Mons. Antun Bauer
Katolički list, br. 48., 26. studenoga 1931. godine.
---
S tim ciljem u Zagrebu je u svibnju 1932. godine osnovan »Katolički karitativni sekretarijat« za grad Zagreb kao zajednička uprava svih konferencija i društava sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu kojih je tada bilo devet. Uloga Katoličkog karitativnog sekretarijata bila je proučavanje i skupljanje podataka, kako bi se karitativni rad podigao na suvremenu razinu te bi se i s malo sredstava moglo postići najveće uspjehe pomažući potrebnima. Sekretarijat je među ostalim pomagao snabdijevanjem tijekom zimskih mjeseci 5 pučkih kuhinja u Zagrebu (Maksimir, Črnomerec, Savska cesta, Vrhovec i Palmotićeva, a od 1934. godine i Vrbanićeva).
Ljubav prema bližnjemu treba više cijeniti negoli sve drugo blago, jer ona je vrjednija i od našega života. Ta je ljubav navela Sina Božjega da postane čovjekom, da živi siromašan i umre na križu. Po ljubavi prema bližnjemu postaje čovjek sličan svome Bogu i Spasitelju.
sv. Vinko Paulski
Objavljivanjem Okružnice i Proglašenjem Statuta za karitativni rad u Zagrebačkoj nadbiskupiji dana 20. listopada 1933. godine mons. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, službeno je osnovao Caritas Zagrebačke nadbiskupije čime se dotadašnji rad Katoličkog Karitativnog Sekretarijata protegnuo na područje cijele Nadbiskupije.
---
Ali nadošla su nova vremena, nove prilike, nove velike socijalne katastrofe, koje iziskuju našu posebnu skrb i brigu. Evo, dakle časna braćo i vjernici dovoljno motiva za nas da se svim srcem zauzmemo za sirotinju. No ljubav naša mora biti razumna. U doba gdje je svijet pod utjecajem zla izgubio osjećaj istinitosti i poštenja, valja da uznastojimo oko toga, da našu djelotvornu ljubav oćute prije svega oni, koji su je najviše potrebni.
Okružnica
Mons. Antun Bauer
Katolički list, br. 43., 26. listopada 1933. godine
---
Cilj osnivanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije bio je povezivanje svih do tada postojećih karitativnih inicijativa i nastojanja u jednu krovnu organizaciju koja će koordinirati i organizirati karitativni rad na području Zagrebačke nadbiskupije. O tomu piše vlč. Stepinac u uvodniku prvog broja KARITASA, vjesnika za karitativnu akciju Nadbiskupije zagrebačke.
Prvi predsjednik, odnosno nadbiskupov vikar za Caritasa bio je dr. Mijo Međimorec, a prvi ravnatelj dr. Antun Metzger.
Sjedište Caritasa bilo je na adresi u Vlaškoj 36 (adresi na kojoj se trenutno nalazi i uprava današnjeg Caritasa Zagrebačke nadbiskupije) gdje je djelovala Središnjica Karitasa Nadbiskupije zagrebačke koja je prema Statutu imala sljedeće zadaće: voditi, savjetovati, pokretati, promicati i nadzirati sve što služi postignuću svrhe – njegovanju, jačanju i širenju djelotvorne kršćanske ljubavi.
Preko Središnjice izrađuju se žigovi, tiskaju tiskanice, kartoni za članove Caritasa, za evidenciju onih koji traže pomoć, kartoni primljene pomoći, legitimacije korisnika, blokovi za pružanje pomoći sirotinji, doznake za hranu, doznake za skladišta i trgovinu, arci za izvide na terenu, organiziraju se predavanja i tečajevi na temu karitativnog rada.
U siječnju 1934. godine iz tiska izlazi prvi broj časopisa KARITAS, vjesnika za karitativnu akciju Nadbiskupije zagrebačke, a urednik prvih pet brojeva bio je dr. Alojzije Stepinac. Časopis se tiska u 2000 primjeraka, a od dvobroja 6-7 uredništvo preuzima dr. Vilim Nuk, jer je Stepinac imenovan nadbiskupom supomoćnikom. Časopis izlazi samo dvije godine 1934. - 1935. u svega 24 broja. Zadaća ovog časopisa bila je poučavati i savjetovati, bodriti i izvještavati o svemu što se tiče karitativnih aktivnosti. Tijekom ratnih godina objavljena su tri karitasova godišnja izvješća, za 1942., 1943. i 1944. godinu.
Dana 16. studenoga 1933. godine dr. Alojzije Stepinac izabran je za privremenoga predsjednika Zajednice Karitasa Nadbiskupije zagrebačke za područje grada Zagreba, a 11. prosinca 1933. godine izabran je za predsjednika Zajednice.
Pod njegovim predsjedanjem sve župe, osim jedne, na području grada Zagreba imaju do ožujka 1934. godine osnovane Odbore Caritasa (grad Zagreb je tada bio podijeljen na petnaest župnih zajednica).
Dana 28. svibnja 1934. godine dr. Alojzije Stepinac imenovan je biskupom koadjutorom s pravom nasljedstva.
Nadbiskup supomoćnik Stepinac nastoji proširiti karitativni rad na području cijele Nadbiskupije. Tako je u razdoblju od 8. do 28. rujna 1934. godine u ulozi kanonskog vizitatora u Podravini s njim u pratnji bio i ravnatelj Caritasa Zagrebačke nadbiskupije koji je održao 29 javnih govora i predavanja na temu caritasa čime se nastojalo potaknuti kler i vjernike na organiziranu djelotvornu kršćansku ljubav – caritas.
Nakon smrti nadbiskupa Bauera, dana 7. prosinca 1937. godine, Stepinac preuzima vođenje Zagrebačke nadbiskupije. Vremena koja su uslijedila bila su teška i opasna. Ljudi, pritisnuti svim mogućim nevoljama i opasnostima, spas su tražili u Nadbiskupskom dvoru gdje ih je mons. Alojzije Stepinac primao, slušao i pružao pomoć gdje god je mogao. Dolazak tih ljudi samo je pokazatelj uvjerenja koje je vladalo među ljudima kako će kod zagrebačkog nadbiskupa doista moći naći pomoć i zaštitu i kako je Nadbiskupski dvor posljednje utočište pravde i kršćanske ljubavi.
Kada se krajem tridesetih godina počela zahuktavati nacistička mašinerija progona i uništenja, nadbiskup Stepinac osnovao je dana 31. prosinca 1938. godine Akciju za pripomoć izbjeglicama. Premda su ga mnogi zbog toga napadali i osuđivali, Stepinac je nastavio izbjeglicama pružati financijsku i moralnu pomoć, liječničku njegu i lijekove, osigurati poučavanje stranih jezika, posredovati pri sređivanju potrebnih dokumenata...
Tijekom strašnog vihora Drugog svjetskog rata duša i pokretač karitativnih akcija bio je nadbiskup Stepinac. Brojnim okružnicama poziva župnike i vjernike na skupljanje materijalne pomoći za ljude u nevolji.
U tim strašnim ratnim godinama nadbiskup Stepinac i zagrebački Caritas spasili su tisuće dječjih života, zaštitili tisuće izbjeglica i prognanika, prikupili i podijelili tisuće tona hrane, kao i milijunske iznose novčanih sredstava, o čemu svjedoče sačuvani izvještaji Caritasa iz ratnih godina. Stepinac je učestalo intervenirao i štitio pojedince i skupine srpske nacionalnosti, protestirao protiv progona nehrvatskog pučanstva, zauzimao se za spašavanje pravoslavnih biskupa i svećenika, pružao pomoć i zaštitu progonjenim i zatočenim Židovima, prosvjedovao protiv donošenja protužidovskih zakona, zauzimao se i posredovao pri spašavanju židovske djece, a brigu o njima povjerio Karitasu (Batelja, Bl. Alojzije Stepinac – utemeljitelj Caritasa, str. 16 – 25).
Završetkom Drugog svjetskog rata i dolaskom komunista na vlast 1945. godine nastupila su teška vremena za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj. Od komunističkih progona nije bio pošteđen ni Caritas. Neprijateljski nastrojeni, komunisti se svim silama trude izbaciti Crkvu i njezine organizacije iz javnog života. Crkvi se zabranjuje javno i socijalno djelovanje da bi dana 2. ožujka 1946. godine MUP Narodne Republike Hrvatske donio rješenje o zabrani rada Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i predaji njegove cjelokupne imovine Crvenom križu. Komunističke su vlasti 1947. godine osudile dr. Vilima Nuka, ravnatelja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, na šest godina robije s prisilnim radom.
Iako je organizirani karitativni rad bio zabranjen, karitativno djelovanje ipak nije sasvim prestalo. Karitativni duh živio je u brojnim pojedincima koji su potajno činili djela ljubavi. Taj žar raspiruje se ponovno 14. studenoga 1965. godine potaknut člankom »Sablazan bijede«objavljenim u Glasu Koncila (br. 22/1965.) u kojem jedan čitatelj piše o siromašnima i njihovom teškom stanju te ravnodušnosti onih koji prolaze pokraj njih. Tekst je potaknuo veliki odaziv čitatelja koji su slali pomoć na adresu Glasa Koncila. Veliki odaziv čitatelja potaknuo je uredništvo Glasa Koncila da već u sljedećem broju pokrene rubriku »Tko je moj bližnji?«kroz koju su objavljivane molbe za pomoć, zahvale, popisi dobročinitelja itd. Pomoć koja je pristizala na adresu Glasa Koncila slala se siromašnim obiteljima u Zagrebu, ali i u drugim mjestima.
---
»Sablazan bijede«
Sablazan bijede nije samo u tome da ima toliko gladnih nego i u tome da mi prema njima ostajemo praktički indiferentni. Ne smijemo se pomiriti s time da ja osobno ne mogu tu ništa učiniti! Moram njima pomoći! Ali to još nije dosta. Ako su oni koji trpe moja braća, moram se s njima solidarizirati. Oni su rijetko kada siti, a ja – nikada nisam gladan! Zbog toga, kako bi bilo: da nas se nađe koji ćemo odlučiti, svaki za se, odreći se makar samo jedne večere tjedno (i biti gladan, ne »radi linije«, nego iz solidarnosti s onima koji nijedan dan ne večeraju), svakodnevnog gableca, ili smanjiti cigarete, kavu kolače – koliko se tko osjeti pozvan – radi onih koji nemaju ni najnužnije; da tako ušteđeni novac dajemo, ako znamo kome i način kako. Ako ne znamo – da li bi se mogao novac slati vama u uredništvo? Možda u posebni fond? da ne smije proći dan da ne molimo za sve koji trpe, koji su gladni (ne samo kruha!), da učinimo napor, da molimo od srca, kao da su nam zaista braća, i kao da je njihova briga zaista i naša briga. Onda nam jednog dana, uz Božju pomoć, neće to više biti – nadam se – samo kao. Radi se dakle o tome da time pomognemo ne samo njima nego i sami sebi.
B. C.
P. S. Ne čekajući vaše odobrenje, prilažem 3.000 dinara, u spomenutu svrhu.
Glas Koncila, broj 22, 14. 11. 1965.
---
Nakon uvođenja rubrike »Tko je moj bližnji« u Glasu Koncila, došlo je do obnove Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Kardinal Franjo Šeper zaposlio je 1967. godine, gospođu Jelenu Brajša, s ciljem daljnjeg promicanja karitativne djelatnosti. Zbog zakonske nemogućnosti osnivanja samostalnog Caritasa, na prijedlog vodećih ljudi iz Međunarodnog Caritasa iz Rima, koji su se početkom svibnja 1968. sastali u Zagrebu, nadbiskup Franjo Šeper osniva »Ured za vezu Biskupske konferencije Jugoslavije s Međunarodnim Caritasom«, a sjedište mu je bilo u sklopu Glasa Koncila na Kaptolu 8, odnosno na Kaptolu 31.
Gospođa Brajša je zajedno s nekolicinom suradnika, unatoč brojnim neugodnostima i problemima koje im je zadavala komunistička diktatura, nastojala činiti ono što su u sebi duboko osjećali da trebaju činiti. Skupljali su odjeću, hranu i druge potrepštine koje su potom dijelili potrebnima. U to vrijeme Caritas još nije imao jasne vizije, činilo se što se moglo – jednom riječju gasilo se tamo gdje gori, a djelovalo se na cijelom području tadašnje Jugoslavije. Prijelomna točka u radu dogodila se dana 8. srpnja 1969. godine kada je gospođa Brajša ispred ulaza u ured pronašla kutiju od banana i u njoj živo dijete. Taj događaj usmjerio je budućnost Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Samo tijekom prve godine nakon prihvaćanja prvog djeteta Caritas je zbrinuo šezdeset i petero napuštene i odbačene djece po čemu je postao prepoznatljiv u zemlji i inozemstvu. Do današnjeg dana Caritas je zbrinuo više od 5.000 djece.
Početkom sedamdesetih godina Caritas organizirano pomaže napuštenoj djeci, majkama i trudnicama, siromašnim obiteljima i osobama s invaliditetom. Djelovanje se odvijalo u gotovo nemogućim uvjetima, ali se iz godine u godinu povećavalo i širilo nošeno sve snažnijom podrškom pojedinaca i skupina iz zemlje i inozemstva. Kako je broj onih kojima je pomoć bila potrebna iz dana u dan rastao, tako je Caritas otvarao nove kuće za njihov smještaj. Uglavnom su to bili stari župni dvorovi ili popratne prostorije koje je Caritas obnavljao i prilagođavao potrebama onih koji će u njima biti smješteni (osobe s invaliditetom, novorođenčad, majke i trudnice, bolesnici, starije osobe…).
Snažan procvat i potpun izlazak iz ilegale zagrebački Caritas doživljava stvaranjem suverene Republike Hrvatske. Dana 7. prosinca 1990. godine, dekretom kardinala Franje Kuharića, ponovno se osniva Caritas Zagrebačke nadbiskupije i donosi se privremeni Statut, od Nadbiskupskog duhovnog stola potvrđen 19. studenoga 1993. godine, čime je Caritas Zagrebačke nadbiskupije stekao javnu pravnu osobnost na kanonskom i civilnom području. Širom Nadbiskupije osnivaju se župni caritasi, koji su svojim djelovanjem dali velik doprinos u zbrinjavanju stotina tisuća stradalnika rata. Humanitarna pomoć koja je pristizala iz cijeloga svijeta dijelila se potrebnima preko nadbiskupijskog Caritasa i župnih caritasa.
U razdoblju od 1994. do 1995. godine Caritas osniva domove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, za osobe s invaliditetom i starije osobe, te pokreće brojne inicijative. Deseci tisuća korisnika svih oblika pomoći kao i tisuće stranica arhivskog materijala svjedoče o nastojanju Caritasa u razdoblju Domovinskog rata i poslije njega.
Zbog kvalitetnijeg obavljanja svojih aktivnosti Caritas je organizirao različite edukacije i seminare za svoje djelatnike kao i za dragovoljce koji djeluju u župama i savjetovalištima, te seminare za udomitelje djece i odraslih.
Radi ukazivanja na određene probleme i mogućnosti karitativnog rada te zagovaranja onih čiji se glas ne čuje, Caritas je organizirao brojne tribine i okrugle stolove kako za šire građanstvo tako i za ciljane skupine i pojedince.
Osim toga različitim publikacijama tijekom posljednjih desetljeća (Betanija, Bilten za bolesnike, Caritas danas, Novosti, Pri bolesničkom krevetu) Caritas je nastojao senzibilizirati javnost za potrebe korisnika te poticati na solidarnost i djelotvornu ljubav.
Župne zajednice nose posebnu odgovornost za vjernike s područja svoje župe, jer one mogu biti prisutne na licu mjesta i okom i uhom, i srcem i rukom.
Jedna od najvažnijih zadaća nadbiskupijskog Caritasa jest razvijanje mreže župnih caritasa i promicanje kršćanske solidarnosti u župama putem volonterskog rada utemeljena na evanđeoskim vrednotama i stručnim standardima.
Nakon nemjerljivog doprinosa župnih caritasa u zbrinjavanju izbjeglica, prognanika i stradalnika tijekom i nakon Domovinskog rata, nastupila je svojevrsna stagnacija karitativnog rada u župama. Želeći dati novi poticaj razvoju svjedočanstva djelotvorne ljubavi u župnim zajednicama mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, obraćajući se volonterima župnih caritasa, poručio je: »Crkva bez Caritasa ne može. Tamo gdje nestaje Caritas, nestaje i crkvenosti. Caritas je djelotvorna ljubav koja potvrđuje i utjelovljuje evangelizaciju. Na razini naše Nadbiskupije plan je da se u svim župama osnuje caritas. Svaka će župa morati imati župni caritas. Kao što smo to učinili s pastoralnim i ekonomskim vijećima, tako ćemo učiniti i sa župnim caritasima« (Nadbiskup zagrebački mons. Josip Bozanić, 2. lipnja 2001. godine, obraćajući se sudionicima jednodnevnog seminara na temu Dragovoljni rad, koji je organizirao Caritas Nadbiskupije zagrebačke).
U tom smislu je 16. prosinca 2002. godine u Službenom vjesniku Zagrebačke nadbiskupije (6/2002., str 270 – 272) objavljen i Pravilnik Župnih Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.
Trajno suočen s novim izazovima i potrebama Caritas Zagrebačke nadbiskupije uvijek iznova propituje svoje poslanje i mogućnosti djelovanja uvažavajući pri tom stručne standarde i nastojeći ostati vjeran evanđeoskim i crkvenim korijenima.
Svjestan stalnih izazova i velike važnosti karitativnog rada unutar Crkve, a posebno u sklopu župnih zajednica kardinal Josip Bozanić odobrio je i potvrdio dana 24. travnja 2006. godine novi Statut Caritasa Zagrebačke nadbiskupije ad experimentum na dvije godine te odredio da stupi na snagu 25. travnja 2006. godine.
Novi izazovi i potrebe koji su se postavljali pred Caritas zahtijevali su njegovu reorganizaciju. Preustroj djelatnosti i aktivnosti, usklađivanje poslovanja s novim društvenim okolnostima te uvođenje novih standarda skrbi o korisnicima događaju se nakon što je službu ravnateljice Caritasa preuzela s. Jelena Lončar.
Današnji Statut Caritasa Zagrebačke nadbiskupije zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić potvrdio je 8. svibnja 2013. godine te je odredio da stupi na snagu 10. svibnja 2013. godine.
Na ovih nekoliko stranica prikazali smo samo najvažnije crtice iz bogate prošlosti Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Mnoge inicijative koje je samostalno pokrenuo zagrebački Caritas danas su sastavni dio sustava socijalnih usluga. Ovaj je Caritas bio pokretač brojnih djelatnosti, kako na socijalnom tako na karitativnom području. Unatoč tomu i danas se primjećuju tendencije da se Crkvu i Caritas izgura iz područja javnog i socijalnog djelovanja. Međutim, to se nikada neće dogoditi, jer prema riječima pape Benedikta XVI.: Crkva se nikada ne može osloboditi služenja ljubavi kao organiziranog djelovanja vjernika, a, s druge strane, neće nikada doći do situacije u kojoj neće više biti potrebe za ljubavlju svakoga pojedinog kršćanina, jer čovjek, osim pravednosti, treba i uvijek će trebati ljubav (Deus caritas est, 29).
Zvonko Erceg, tajnik Caritasa