19.10.2023.
Premda se »društvo blagostanja« često hvali velikim materijalnim dostignućima, brojni novi oblici siromaštva čine ulogu Caritasa još aktualnijom u suvremenom kontekstu. Vidljivo je to i u svakidašnjem djelovanju Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Širina njegova angažmana može posramiti brojne humanitarne organizacije s daleko većom »medijskom vidljivošću«. Devedeseta obljetnica utemeljenja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, koja je proslavljena 20. listopada, bila je povod za razgovor s njegovom dugogodišnjom ravnateljicom s. Jelenom Lončar.
Na početku razgovora jedno načelno pitanje. Je li Caritas danas lijek samo za materijalno siromaštvo? Koliko lica zapravo ima »moderno siromaštvo«?
Djelovanje Caritasa se nikada, pa tako ni danas, ne može smatrati nepotrebnim ili se svesti samo u okvire borbe protiv materijalnoga siromaštva i na uobičajeni humanitarni rad kakvim se hvalevrijedno bave i brojne humanitarne organizacije. Na to podsjeća i papa Benedikt XVI. u enciklici »Bog je ljubav« ističući: »Ljubav – caritas – bit će uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav sprema se ukloniti čovjeka kao takvog. Uvijek će biti onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti osamljenosti. Uvijek će biti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu. (…) Ta ljubav ne pruža ljudima samo materijalnu pomoć, već također okrjepu i brigu za dušu, što je često potrebnije od materijalne pomoći.«
Kada se govori o Caritasu, ljude to najčešće asocira na materijalne i zdravstvene nevolje koje pogađaju pojedince i zajednice, koje zaposlenici i volonteri Caritasa nastoje ublažiti. Međutim, Caritas je daleko više od toga. Danas živimo u društvu s brojnim izazovima koji se reflektiraju na međuljudske odnose i život društvene zajednice. Sve to odražava se i na rad Caritasa pa se tako, osim s materijalnim, susrećemo i s brojnim drugim oblicima siromaštva, kao što su duhovno, duševno i mentalno siromaštvo, osamljenost starijih, izgubljenost mladih, međugeneracijski jazovi, razni oblici ovisnosti, posebno rastuća ovisnost o internetu.
Rekla bih da su to samo neki vidovi siromaštva na koje Caritas svojim poslanjem pokušava odgovoriti dolazeći do potrebitih i marginaliziranih. Materijalna oskudica itekako je prisutna u društvu, to mi vidimo i u svom radu i o njoj se puno u javnosti govori. Ipak nas daleko više zabrinjava duhovno i socijalno siromaštvo; otuđenost ljudi jednih od drugih, beznadnost i besmisao života, poremećen i relativiziran sustav vrijednosti te osamljenost koja je prisutna u svim slojevima i među svim generacijama.
Možemo li, makar lapidarno, nabrojiti sve projekte, inicijative i razne oblike pomoći kojima Caritas Zagrebačke nadbiskupije iz dana u dan pomaže potrebitima? Koliko je ljudi – zaposlenih i volontera – angažirano u njegovim aktivnostima?
Gledajući unatrag proteklih devedeset godina, zagrebački Caritas u svakom je (ne)vremenu prepoznavao potrebe marginaliziranih i obespravljenih te na njih nastojao odgovoriti svojom pomoću i blizinom. Danas se djelovanje Caritasa zbiva na dva područja te on ima sektor usluga socijalne skrbi i sektor karitativnoga rada. Tijekom 2022. godine Caritas je u svojim domovima pružio uslugu smještaja i dnevnoga boravka za 366 korisnika. Riječ je o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, mladima koji izlaze iz sustava socijalne skrbi, djeci i odraslim osobama s tjelesnim i mentalnim teškoćama, beskućnicima, žrtvama obiteljskoga nasilja te maloljetnim trudnicama i majkama s novorođenčađu. Početkom rujna ove godine otvorili smo i dvije jedinice za organizirano stanovanje uz sveobuhvatnu i djelomičnu potporu mladima koji izlaze iz sustava socijalne skrbi. O svim tim korisnicima Caritasovi se zaposlenici brinu svakodnevno uz puno ljubavi i požrtvovnosti koja nadilazi granice zvanja, radnoga mjesta i radnoga vremena te postaje puno više od toga. Brojna su djeca u Caritasu naučila izgovarati prve riječi i napravila svoje prve korake. Od 1969. godine, kada je pred vratima Caritasa pronađeno prvo novorođenče, do danas zagrebački je Caritas zbrinuo više od pet tisuća djece.
Sektor karitativnoga rada obuhvaća svu karitativnu djelatnost koja se obavlja preko socijalne službe i pomoć u kući starijim osobama, podjelu financijske i materijalne pomoći te savjetodavnu i terapeutsku pomoć preko obiteljskoga savjetovališta. U svom radu nastojimo da, prateći stvarne životne okolnosti i izazove, pružimo konkretne odgovore na potrebe različitih skupina u društvu. Brojne obitelji pritisnute svakojakim oblicima oskudice u Caritasu prije svega traže stručnu i savjetodavnu pomoć kako bi se uspravile i ohrabrile za nove korake u život dostojan čovjeka. Tako na području Zagrebačke nadbiskupije obuhvaćamo tisuće osoba u potrebi koje pomoć ostvaruju u skladu sa svojim potrebama i teškoćama u kojima su se našle.
- - -
KAKO VRATITI DOSTOJANSTVO STARIJIMA, KOJE DRUŠTVO (NAMJERNO) DRŽI »IZVAN RADARA«?
Poznato je da je u Hrvatskoj nerazmjeran broj umirovljenika u odnosu na broj zaposlenih. Isto se tako ne događa usklađivanje rasta mirovina s rastom inflacije i životnih troškova. Tako brojne starije osobe, osobito u velikim gradovima, žive na rubu društva, u oskudici i osamljenosti. Mi u Caritasu u posljednje vrijeme zapažamo povećanu potrebu pomoći starijim i bolesnim osobama koje žive same u svojim kućanstvima, kojima je iznad svega potrebna topla riječ, blag pogled i iskren stisak ruke. Njih posjećuju naše gerontodomaćice koje im pomažu u obavljanju svakodnevnih kućanskih poslova te svojom prisutnošću barem malo ublažuju njihovu osamljenost.
Često se susrećemo i s osamljenošću starijih osoba koje žive sa svojom djecom i unucima koji, zauzeti svojim brigama i obvezama, nemaju vremena za svoje starije članove. Svatko od nas pozvan je i može u svojoj sredini učiniti barem nešto za starije osobe; posvetiti im koji trenutak vremena, pomoći u osnovnim svakidašnjim potrebama, sjesti na klupicu ili prošetati parkom… Ako barem nešto od toga napravimo, učinili smo jako puno za njihovo dostojanstvo.
- - -
Manje je poznato da korisnici pomoći Caritasa svoj »dug« vraćaju i nemalim brojem volonterskih sati u Caritasovim projektima. Na koje se načine korisnici uključuju u inicijative Caritasa i postaju tako ne oni kojima se pomaže, nego oni koji pomažu?
Ljudi pogođeni različitim nedaćama ponekad mogu upasti u letargiju i stanje bespomoćnosti, koji ih sputavaju i tjeraju u još dublji ponor. Stoga nastojimo primatelje pomoći koji su u stanju potaknuti da pronađu način te se i sami angažiraju u pomaganju drugima. Tako studente, korisnike smještaja u Kući za mlade uključujemo u različite volonterske aktivnosti, npr. druženja s korisnicima stambene zajednice za osobe s invaliditetom, pomoć u učenju đacima iz Caritasovih domova i slično. Korisnike prihvatilišta uključujemo u radne aktivnosti kao što su održavanje okućnica i dvorišta naših kuća, pakiranje časopisa, hortikultura i uzgajanje vrta… Primatelje materijalne pomoći potičemo na sudjelovanje u radnim akcijama uređenja i opremanja stambenoga prostora osoba koje žive u neljudskim uvjetima. Tako u njih raste samopoštovanje, osjećaju se korisno i potrebno te se na kraju od primatelja pretvaraju u pružatelje pomoći.
S druge strane dobro razvijena mreža volontera župnih Caritasa iznimna je kapilarna snaga kojom potrebna pomoć vrlo brzo dolazi do onih koji su u nevolji. Volonteri svojim dragovoljnim darivanjem vremena nesebično pomažu potrebitima u svojoj župnoj zajednici te su spona potrebitih i biskupijskoga Caritasa koji nerijetko, dogovorno sa župnim Caritasom i župnikom, koordinira potrebnu pomoć. Mreža volontera župnih Caritasa obuhvaća gotovo tisuću i četiri stotine volontera koji dolaze do usamljenih, bolesnih, starijih i siromašnih.
Svjedočimo posljednjih mjeseci nezanemarivoj inflaciji i rastu cijena najosnovnijih potrepština – kvadrata stana, režija i hrane. Kakva su konkretna iskustva Caritasa Zagrebačke nadbiskupije s terena? U kojoj je mjeri došlo do veće »potražnje« za uslugama pomoći koje nudi Caritas?
Globalna društvena previranja, rat u Ukrajini, epidemija i promjena valute doveli su do velikih izazova u gospodarstvu. Cijene usluga, materijala, energenata i proizvoda jako su se povećale. Dijelom su ta poskupljenja razumljiva zbog poremećaja izazvanih na tržištu. Međutim ne mogu se oteti dojmu da ima i onih koji iskorištavaju gužvu te neopravdano dižu cijene usluga i proizvoda kako bi ostvarili veću dobit ne mareći pritom za socijalnu osjetljivost, opće dobro i solidarnost. Sve se to odražava i na strukturu Caritasovih korisnika. Nažalost, uočavamo povećanje broja tražitelja pomoći među obiteljima čiji hranitelji rade i primaju plaću, ali su im primanja toliko niska da ne mogu zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe svojih obitelji. Dodatno zabrinjava sve veća potreba stručno-savjetodavnoga rada s djecom i mladima koji se suočavaju s krizom identiteta, narušenim mentalnim zdravljem, gubitkom samopoštovanja i samopouzdanja te međugeneracijskim i unutargeneracijskim konfliktima i nasiljem. Uvelike je to posljedica spomenutoga poremećenoga sustava vrijednosti, kao i života utemeljenoga na prolaznom i materijalnom koje sve većim zgrtanjem stvara veću prazninu u čovjeku koji je biće duha, Božje stvorenje te svoju puninu i smisao može ostvariti samo u vertikalnom odnosu s Bogom Stvoriteljem i u međusobnoj povezanosti, požrtvovnosti i sebedarju s bližnjima. A toga nam uvelike nedostaje. Štoviše, djeca i mladi odgajaju se za slobodu bez odgovornosti, za život užitaka i brze zarade bez odricanja i žrtve, za ugodu vlastitim potrebama, bez obzira kako je čovjeku pokraj mene. Tako postavljene stvari i ne mogu dovesti do drugoga nego do duboke moralne i duhovne krize. A ako se na to nakalame i egzistencijalni problemi materijalne neimaštine i oskudice, tu pucaju svi odnosi i dolazi do dubokih problema i lomova unutar čovjeka, a onda i unutar obitelji.
Što govore statistike? Koliko je ljudi u Hrvatskoj u riziku od siromaštva? Koliko je ljudi u Zagrebu – glavnom gradu u koji se svakodnevno »slijeva« gotovo trećina Hrvatske – u riziku od siromaštva?
Socijalno ugroženi stanovnici Zagreba veoma su teško pogođeni sadašnjom situacijom jer niska primanja i/ili socijalne naknade više ne pokrivaju ni osnovne životne potrebe. Iako je Zagreb najmanje siromašan grad u Hrvatskoj, ima treću najveću koncentraciju siromašnih u zemlji i sve je veći broj osoba koje ne mogu samostalno zadovoljavati svoje potrebe. Posebno su ugrožene obitelji s više članova, starije i nemoćne osobe, jednoroditeljske obitelji, nezaposleni, osobe s invaliditetom i osobe koje zbog narušena zdravlja nisu u stanju konkurirati na tržištu rada.
Prema zadnjim podatcima Državnoga zavoda za statistiku u 2021. u Hrvatskoj je stopa rizika od siromaštva iznosila 19,2 posto. Najveća stopa rizika od siromaštva od 55,3 posto izmjerena je za samačka kućanstva osoba sa 65 i više godina te u onima koje čine žene, za koje je stopa rizika od siromaštva iznosila 54,3 posto i ta stopa pokazuje da je svako drugo takvo kućanstvo u problemima s preživljavanjem. U kategoriji kućanstava s uzdržavanom djecom najviše stope rizika od siromaštva prisutne su u kućanstvima koja čini jedan roditelj s uzdržavanom djecom, za koje je stopa rizika od siromaštva iznosila 37,5 posto, te u kućanstvima s dvije odrasle osobe s troje ili više djece, za koje je stopa rizika od siromaštva iznosila 22,8 posto.
U pogledu materijalne deprivacije (pokazatelji koji upućuju na materijalne uvjete koji utječu na kvalitetu života kućanstava) prema podatcima ankete DZS-a iz 2021. godine 5,6 posto osoba živi u kućanstvima koja si ne mogu priuštiti obrok koji sadržava meso, piletinu ili ribu svaki drugi dan, 46,5 posto ne može podmiriti neočekivani financijski izdatak do 2750 kuna iz vlastitih sredstava, 16,6 posto osoba u posljednjih je 12 mjeseci zbog financijskih teškoća kasnilo s plaćanjem obveza (stambenoga kredita, najamnine, računa za režije ili potrošačkoga kredita), a 19,5 posto je osoba koje žive u kućanstvima koja teško spajaju kraj s krajem, što čini gotovo trećinu stanovništva.
U takvim slučajevima država i lokalna zajednica dužni su učiniti sve da ljudi iziđu iz začaranoga kruga siromaštva i tu Caritas može samo pomoći, ali nikako preuzeti ulogu i dužnost države.
Budući da je siromaštvo višedimenzionalni problem, borba protiv njega ne može biti ograničena samo na intervenciju države i gradova kroz različite oblike socijalnih mjera, nego je na tom području nezaobilazna uloga i civilnoga društva, odnosno humanitarnih i karitativnih organizacija.
U okolnostima ekonomske krize potrebe su građana u stalnom porastu. U evidenciji primatelja svih usluga i pomoći Caritasa Zagrebačke nadbiskupije u 2022. godini evidentirano je ukupno 3799 korisnika, od toga broja u 2022. godini bilo je evidentirano 597 novih korisnika, a preko Caritasove socijalne samoposluge podijeljeno je više od 7800 paketa s prehrambenim i higijenskim proizvodima. Među korisnicima je i 455 raseljenih osoba iz Ukrajine.
Jedan od problema koje je dodatno rasplamsala najprije pandemija, a onda i rastuća gospodarska i financijska nesigurnost, jest nasilje u obitelji. Taj problem zasad nije rasvijetljen u hrvatskoj javnosti jer se o njemu vrlo često govori kroz ideološku prizmu. Što se događa sa ženama i djecom žrtvama obiteljskoga nasilja? Kako Caritas Zagrebačke nadbiskupije pokazuje svoju blizinu s njima?
O žrtvama nasilja u obitelji posljednjih se godina sve više govori i piše. I dok ta tema tek postaje aktualna u društvu, Crkva i njezine institucije poput Caritasa odavno su započele s organiziranim i sustavnim pružanjem pomoći žrtvama nasilja u obitelji. Manje je poznato da su prva skloništa u Hrvatskoj, danas popularno nazvana sigurne kuće, osnovali biskupijski Caritasi. Slično je s prihvatilištima/skloništima za beskućnike, pučkim kuhinjama, socijalnim samoposlugama. Crkva i Caritas oduvijek su imali sluha za potrebe najranjivijih i na njih odgovarali konkretnim djelima ljubavi.
Korisnicima Caritasove sigurne kuće osiguravamo prehranu, odjeću, obuću, higijenske potrepštine, školski pribor, zdravstvenu i duhovnu skrb. Stručna psihosocijalna potpora, savjetovanje, individualni i grupni rad, pomoć u odgoju djece te pomoć u učenju i pisanju školskih zadaća svakidašnjica su rada sa žrtvama nasilja u obitelji. Za vrijeme boravka u sigurnoj kući Caritas ih različitim radionicama i programima priprema za samostalan život, a kada iziđu iz nje, osigurana im je naknadna skrb, tj. pomoć u hrani, odjeći, obući, higijenskim potrepštinama, namještaju i školskom priboru, savjetodavna pomoć i dr. Nasilje u obitelji, osobito među roditeljima, duboke tragove ostavlja na život i razvoj djece koja su često kolateralne žrtve. Dok su često u prvom planu žene – žrtve nasilja, o djeci žrtvama manje se govori. Treba taj problem više osvjetljavati i prepoznavati kako bi se ta nedužna bića zaštitila te im se osiguralo dostojanstveno odrastanje. Caritas u tome ima važnu ulogu radom sa žrtvama nasilja u svojoj sigurnoj kući, ali i tretmanima i radom s djecom koje provodi Caritasovo obiteljsko savjetovalište.
Migracije postaju tema koja se sve više tiče i Hrvatske. Naši se mladi iseljavaju, a na ulicama naših gradova vidimo sve više lica koja dolaze iz raznih kultura, s raznih kontinenata, iz raznih rasa. Budući da su oni u našim gradovima na »privremenom radu«, prečesto ih promatramo i kao »privremene ljude« – nitko ne pita za njihova, primjerice, socijalna prava, zaštitu na radu i sl. Kakva su iskustva Caritasa Zagrebačke nadbiskupije s migrantima?
S problemom, ili bolje reći izazovom, migrantskih kretanja u posljednje se vrijeme susrećemo i u Caritasu, ali još ne u velikom broju. Budućnost koja je pred nama uvelike je neizvjesna. Primjetan je odljev mladoga radno sposobnoga stanovništva, što nas sve zabrinjava, a odražava se i na strukturu stanovništva i na sve zahtjevniji pronalazak kvalitetne radne snage. Potiho se nadamo da će se taj trend zaustaviti te da će se u našoj prelijepoj domovini stvoriti uvjeti za dostojanstven život i tako nasušnu potrebu izgradnje mladih obitelji.
O devedesetoj obljetnici Caritasa sa zahvalnošću se sjećamo brojnih volontera i dobročinitelja koji su s povjerenjem i radošću, unatoč vlastitoj skromnoj situaciji, velikodušno odvajali od svojega vremena i svojih dobara da bi se ublažilo siromaštvo i ostvarivala ljepota uzajamnoga darivanja. S povjerenjem i nadom gledamo u budućnost, čineći za potrebite u ime Crkve koliko možemo, ali i prepuštajući svaki novi dan Božjoj providnosti i milosti.
B I O G R A F I J A
S. Jelena Lončar ravnateljica je Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i redovnica je družbe Školskih sestara franjevaka Krista Kralja Provincije Presvetoga Srca Isusova. Na čelnoj poziciji zagrebačkoga Caritasa nalazi se od 2008. godine. Uz zagrebački KBF diplomirala je i na zagrebačkom Pravnom fakultetu, iz područja socijalnoga rada. Njezin prvi angažman u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije bio je, sada već pomalo i daleke, 2004. godine, kada je kao socijalna radnica vježbenica počela raditi u domu za djecu u Brezovici. Njezino djelovanje na području općega dobra priznale su i hrvatske institucije – 2017. uručena joj je Državna nagrada za humanitarni rad, a 2020. nagrada Grada Zagreba za humanitarno i socijalno djelovanje.
Marino Erceg / Glas Koncila
Fotografija: B. Čović
Izvor: Glas Koncila
https://www.glas-koncila.hr/ravnateljica-90-godisnjega-caritasa-zagrebacke-nadbiskupije-novi-oblici-siromastva-opasniji-su-od-materijalne-oskudice/
Intervju je objavljen 22. 10. 2023. u tiskanom izdanju Glasa Koncila br. 42/2023.
https://www.glas-koncila.hr/glas-koncila-br-42-2023-2/
