11.4.2025.
Obitelji Pašalić iz Istre, koja je posvojila ukupno petero djece s poteškoćama, ima običaj da povremeno posjećuju mjesta gdje su djeca prethodno bila i gdje su ostali djelići njihova djetinjstva i prvi prijatelji. Caritasova socijalna radnica Ružica Ramljak s radošću dogovara i organizira u Kući bl. Alojzija Stepinca dan druženja svih članova obitelji s odgajateljima i njegovateljima koji su brinuli o najmlađem članu ove lijepe obitelji. ...
... Tako je bilo i 24. siječnja ove godine. Kao i uvijek, zagrljaji i osmjesi govore više od svih riječi. Najčešće se čulo: "Kako je porasla, kako je napredovala, kako je slatka", jer doista najbolja skrb za ovu djecu postiže se kada i ona, kao i sva druga djeca, nađu svoju obitelj" - opisuje njihov posljednji posjet Brezovici voditeljica Sektora usluga socijalne skrbi Suzana Horvat Kutle, koju se ovaj posjet toliko dojmio te je smatrala da priča o sretnoj obitelji zaslužuje biti ispričana, a sreća podijeljena s drugima.
* * *
Mi smo bračni par Cinzia i Dino Pašalić iz Pule. U braku smo 20 godina i imamo petero djece. Ja sam po zanimanju diplomirani teolog, a suprug je diplomirani pravnik.
Još prije braka Dino i ja razgovarali smo o tome kako želimo veliku obitelj i da želimo posvojiti dijete. Kako smo vrlo rano saznali da ćemo biološkim putem jako teško imati djecu, ubrzo smo pokrenuli postupak za posvojenje djeteta. Konačno nakon šest godina braka stigao je naš prvi sin. Nema razlike u pravima i obvezama prema biološkom djetetu ili posvojenomu. On je postao naš, a mi njegovi! Tu je započala naša obiteljska avantura.
Ubrzo smo shvatili da je sinu potrebno društvo i već nakon godinu dana počeli smo razmišljati, moliti, tražiti, željeti drugo dijete. To se ostvarilo tek nakon četiri godine kada smo posvojili našu kćerku. Bila je slične dobi i slične povijesti kao i sin kada je došla, ali je imala potpuno drugačiji karakter. Prvih mjesec dana bilo je iznimno teško jer noću nije spavala, a nije bila naviknuta da je netko tješi… I tako je krenuo život nas četvero: škola, vrtić, putovanja, posao, terapije… Da, oboje su bili i jesu djeca s teškoćama u razvoju. Takvim tempom uljuljali smo se u našu svakodnevicu, a onda smo zaželjeli još jedno dijete…
Međutim, Bog je odlučio drugačije. Ja sam oboljela i tu je nekako sve stalo. I tako par godina, iako sam odmah nakon operacije karcinoma proglašena zdravom jer nije bilo potrebe za zračenjem i kemoterapijom. Bog nas je preko te bolesti odgajao i učio da naš život Njemu pripada i da se prepustimo. Sad se u nama pojavila misao: “Ma tko bi nam sad dao dijete?!”. Ali, na jednom zimovanju naša kćerka za vrijeme blagoslova jaslica galsno je rekla: “Isuse, hoću seku!” I to nam je bio veliki poticaj za dalje. Želja za još djece je postojala, ali je nekako strah prevladavao - ali sad je sve bilo jasno! Idemo probati!...
Nekako u isto vrijeme u WhatsApp grupi Josipove obitelji (danas i registriranoj udruzi koja je podrška za posvojitelje i udomitelje: https://www.josipoveobitelji.com/) puno se govorilo o novim posvojenjima, o obiteljima koje su posvojile više djece, a nekada bi i bile vijesti da neki centar traži posvojitelje za neku djecu i telefonski broj za informacije. Tako smo čuli za naše sinove. Dva dječaka starije dobi s teškoćama u razvoju, trostruko teže posvojiva djeca. I bez puno nade, zvali smo centar, predali se Bogu na raspolaganje da bude kako On želi i On je samo otvarao vrata. U roku od dva mjeseca dečki su došli na vikend i ostali zauvijek. Brzo smo se mi prilagodili novoj situaciji, sada već šesteročlana obitelj - škola, vrtić, terapije, more, putovanja… Ali nekako, cijelo vrijeme kao da je još netko nedostajao. I tako se u WhatsApp grupi Josipove obitelji pojavila informacija da djevojčici sa downovim sindromom ne mogu naći posvojitelje… Četiri mjeseca kasnije naša kćerkica je došla na praznike i ostala zauvijek. Unijela je veliku radost u našu obitelj. Predali smo Bogu našu čežnju za djecom i on nas je obilato blagoslovio.
Svaki od njih petero imaju svoje teškoće, neke sličnije, neke manje slične - dvoje imaju autizam, dvoje intelektualne i govorne teškoće i jedno downov sindrom. Ali jedno ih povezuje: ljubav prema Bogu! Svi vole ići na misu i pjevati duhovne pjesme, a dvoje i ministriraju.
Veliki su to blagoslovi koje nam je Bog dao preko njih, da iz prve ruke možemo živjeti ono “budite kao djeca”, imajte povjerenje u Mene kao djeca… Bude izazovno, bude i teško, ali bude i lijepo i blagoslovljeno. Nismo mi nikakvi super-ljudi. Obični smo ljudi koji su Bogu rekli svoj: “Da!”
I tako smo cijeli svoj život posvetili našoj djeci. Oboje radimo na pola radnog vremena radi skrbi za djecu s teškoćama u razvoju. Naše obitelji su se isprva čudile našoj odluci da posvojimo baš tu djecu, ali su ih na kraju prihvatili i zavoljeli - jer su baš oni naši.
Naš prosječni dan je uređeni kaos, kao kod većine brojnih obitelji. Ujutro ih razvozimo u vrtiće i škole, poslije ih skupljamo, vozimo na terapije ili treninge, ovisno o danu. A navečer spavanje već do 20:30 sati, nakon izmoljene desetice krunice. A kada je vikend, onda malo labavije, duže smo u krevetu, mazimo se, igramo i onda laganini kroz dan. Nedjeljom obavezno sv. misa. Kad su praznici i godišnji onda volimo putovati - bilo na hodočašća, bilo samo na odmor, a zapravo uvijek povežemo jedno s drugim.
Sada gledajući unazad, uopće ne možemo zamisliti život bez njih pa i kada samo jednoga nema, prazno je… Bog nas je baš obilno blagoslovio i oni su bili i jesu naša najbolja životna odluka. Za sve one koji razmišljaju o posvojenju poručujemo da je bitno otvorena srca osluškivati i vidjeti što je ono što Bog želi od nas. Sve drugo se posloži.
Autori teksta: CZN i Cinzia Pašalić
Fotografije: Arhiv obitelji Pašalić