7.10.2021.
Nakon dva tjedna što je svojemu dečku rekla da je trudna, on je otišao svojim putem. Ostala je sama, bez podrške obitelji, bez stana, bez posla ... Puno djevojaka doživjelo je sličnu životnu situaciju, ali Dorina priča ima sretan nastavak kojemu je doprinio i Caritas Zagrebačke nadbiskupije te brojni darovatelji Kuće Ljubavi.
»Bila sam jako ogorčena na čitavu situaciju u kojoj sam ostavljena na cjedilu. Imala sam uz sebe samo jednu prijateljicu, koja je čitavo to vrijeme bila uz mene i u rodilištu. Bez nje bih se potpuno pogubila. Ona mi i danas puno znači«, priznaje Dora, koja je zatražila pomoć nadležnog centra za socijalnu skrb i u travnju 2019. godine iz svojega grada došla u Caritasovu kuću na Savici.
Kada je rodila imala je 23 godine i veli da joj se tek sada, dok nam govori o jednom dijelu svojega životnoga puta, ‘lagano slažu kockice’ u glavi.
»Sve stručne djelatnice trudile su se koliko god su mogle oko mira i ravnoteže u Kući, što nije bilo ni lako ni jednostavno jer su se baš u to vrijeme okupile trudnice i mame s jako velikim razlikama u karakterima. Unatoč tome, stručne djelatnice su uvijek našle način kako primiriti situaciju, a bilo je i napetih situacija između nas korisnica. Na kraju dana bismo se primirili i opet bi sve bilo dobro«, kaže Dora, priznajući da bi na mjestu odgojiteljica u više navrata bila izbacila samu sebe jer se prema njima odnosila kako nisu zaslužile: »One su uvijek bez prisile postizale da se poštuje kućni red, a razgovore s nama vodile bi mirno i s puno ljubavi i strpljenja. To je umijeće koje čovjek treba posjedovati da bi mogao raditi takav posao«.
Svim zadjevicama i kratkotrajnim trvenjima među korisnicama Dora sada više ne pridaje veliku važnost, štoviše smiješne su joj nakon što je uvidjela da se takve stvari događaju u svim zajednicama. Jasno joj je da nigdje ne može uvijek sve biti sjajno i bajno pa tako ni u Caritasovoj kući. Sada su joj važne samo lijepe uspomene iz toga razdoblja života, a njih ima jako puno.
»Stručne djelatnice vodile su puno razgovora sa mnom, a posvetile bi mi i sat-dva vremena, ako je bilo potrebno. Uvijek su našle vremena za razgovor, a meni je to bilo jako važno posebno kada bi me obuzeli strah i panika«, prisjeća se Dora.
Dok je bila u Kući išla je i na DNK test s ocem svoje kćeri. I u tome su joj pomogle stručne djelatnice. Smirivale su je kada je išla na sud, ohrabrivale je i savjetovale.
ZAPOSLENJE
Stručno osoblje Dori je posvetilo dosta vremena i usmjeravalo je prema njezinim željama, a cilj joj je bio da se, poslije poroda, čim prije zaposli i osamostali, kako objašnjava: »Nisam željela nikome biti na teret nego krenuti sama sa svojim djetetom u svoj život i posložiti si vrijeme onako kako hoću. Htjela sam raditi već 3 mjeseca poslije poroda ali su me odgovarale od toga znajući da to ne bih mogla psihički izdržati jer je u toj dobi dijete još jako ovisno o majci«.
Posao u kafiću za nju nije dolazio u obzir već je gledala radna mjesta u trgovini i to u nekom trgovačkom lancu s prodavaonicama (poslovnicama) po cijeloj Hrvatskoj, kako bi se iz Zagreba mogla vratiti u svoj rodni grad, u koji ju je srce vuklo.
Iako su joj Caritasove stručne djelatnice predlagale da na posao pričeka barem devet mjeseci od poroda, ona je počela raditi već nakon pola godine. »Zahvalna sam curama što su mi pomogle oko sastavljanja životopisa i zamolbe, a gdje god sam ih poslala zvali su me na razgovor za posao«, prisjeća se Dora toga dana. »Maša mi je jako pomogla kada sam išla na razgovor. Smirivala me i hrabrila savjetima. Voditelj koji ne suosjeća s drugima, koji taj posao ne radi s ljubavlju, vjerojatno bi bio ravnodušan na moju situaciju. Ona me od prvoga do zadnjeg dana boravka u Kući, kao i sve ostale zaposlenice, savjetovala ako joj se činilo da nešto nije za mene. Nisu me na ništa prisiljavale ali su me željele poštedjeti od promašaja i razočaranja.«
Na povratku s razgovora u svezi posla Dora je bila malo razočarana jer nije sve bilo kako je očekivala. Kada je došla u Kuću, skoro se rasplakala, a voditeljica Maša ohrabrivala ju je govoreći da će sve biti u redu, da trgovački lanac gubi a ne ona ako joj ne ponude posao.
»To mi je bila utjeha. Puno ti znači kad netko stoji iza tebe, kad te bodri i vidi u tebi neke kvalitete, u koje sam više ne vjeruješ jer si toliko ogorčen zato što si se previše puta opekao u odnosima s ljudima. Drugi su te toliko povrijedili da ni sam više ne vidiš ništa dobro u sebi već samo loše i u sebi i oko sebe. Voditeljica i stručne djelatnice trudile su se da ne gledam negativno, nego da vidim sve ono što je pozitivno, sve svoje kvalitete i da ih iskoristim na pravi način«, s ganućem se Dora prisjeća tih dramatičnih trenutaka, nakon kojih nije mogla doći k sebi od uzbuđenja kada je ipak primila poziv da potpiše ugovor o radu.
»Bila sam tako sretna, pogotovo kada sam osjetila radost svih koji rade u Kući - od teta koje čuvaju djecu do cura iz ureda! Vidjelo se na kilometar da su sretniji od mene - kao da su oni dobili taj posao!«, s osmijehom kaže Dora, koja je nakon toga morala zahtjeve nove radne obveze uskladiti s kućnim redom i skrbi za svoju malu šestomjesečnu Patriciju.
Između ostaloga, u to vrijeme Dora je počela i štedjeti. Bilo joj je žao kad je shvatila da joj se novac od porodiljnoga ‘rastopio’ na njezine želje i željice. »Shvatila sam da ne znam upravljati s novcem pa sam stručnoj službi Kuće dala svoju karticu, a s nje sam uzimala samo kada mi je doista nešto bilo potrebno.«
Iako joj je stručni tim Kuće predlagao da za odlazak pričeka dok joj dijete napuni godinu dana, Dora se odlučila vratiti u svoj željeni grad nakon četiri mjeseca rada smatrajući da može samostalno živjeti ako ima posao. Voditeljica i stručne djelatnice pomogle su joj u traženju povoljnog i prikladnog smještaja, savjetujući je oko cijena, režijskih troškova i slično, a na odlasku su joj pripremili tzv. »Startni paket« s raznim potrepštinama za nju i dijete, koje bi trebale dostajati za prvih nekoliko mjeseci. No naglašava što joj je bilo posebno važno: »Dali su mi do znanja da uvijek mogu zatražiti pomoć od njih, odnosno od Caritasa. To mi je jako puno značilo, iako sam tip osobe koja neće pitati za pomoć ukoliko mi, kako se ono kaže, voda nije došla do grla jer ne želim iskorištavati ničiju dobrotu«.
NE BIRATI POBAČAJ JER POSTOJI DRUGI IZLAZ
»Ovo svakako želim dati na znanje! Ako bilo koja cura ostane trudna i sama, jer su joj svi okrenuli leđa, neka ne ide na onaj najgori izbor jer bi se kad-tad mogla pokajati i bit će joj žao. A izlaza ima! Ja sam živi primjer tome! Ja koja sam mislila da nema izlaza, da nemam kuda, da nemam gdje, i bespomoćno se pitala kako i zašto?... I meni je bilo prvo dijete i bila sam izgubljena. Imala sam roditelje, a kao da ih nemam. U takvoj beznadnoj situaciji dolaskom u Kuću ljubavi u jednom trenutku dobila sam sve: i sestru i mamu i brata... Tamo sam doslovna našla obitelj i sa svima se povezala - od Tee i Maše do stručnoga tima, od teta čuvalica do kuharica i radnice u praonici... «, s iskrenošću u glasu i pogledu ističe Dora, koja ne propušta pohvaliti obje kuharice, gospođu Višnju i gđu Jelu , primjećujući da se odlično nadopunjuju jer je jedna majstorica za slano, a druga za slatko.
POSLIJE IZLASKA
U mjesecu kolovozu 2020. godine išla je na stan i sve je nekako išlo svojim tijekom dva mjeseca, dok joj je prijateljica mogla čuvati dijete. Ružno razdoblje za njih dvije započelo je kada je kćerku morala dati u udomiteljstvo na godinu dana. Razlog tomu je što joj je trebao smještaj za dijete za dvije smjene, a u njezinu gradu se vrlo teško dolazi na popis za vrtić.
»Imala sam opet sreće valjda zato jer me svemir ili Netko gore očito čuva! Udomiteljica je bila osoba koja je jako zavoljela Patriciju i jako lijepo se brinula o njoj. Kćerka se jako povezala s tom obitelju, a ja sam je svaki slobodan dan ili kada sam poslijepodne bila slobodna, uzimala k sebi«, prisjeća se s osmijehom Dora, primjećujući da u svakome zlu ima neko dobro jer joj je udomiteljica naposlijetku pomogla i oko ulaska u vrtić.
Nakon što je Dori u jedanaestome mjesecu prošle godine kćerkica izašla iz udomiteljske obitelji, dogovorila je smjene na poslu i dobila stalni posao. Objašnjava zašto vjeruje da ima siguran kruh u rukama: »Znam da ništa nije sto-posto sigurno ali je ipak ovaj ugovor sigurniji od ugovora na određeno vrijeme. Osim toga posao u ovom trgovačkom lancu smatram sigurnim budući da je to dobrostojeća tvrtka, koja jako cijeni radnika i poštuje zakone. Zato mislim da sam u rukama sigurnog poslodavca«.
Dora na poslu može raditi ujutro od 6:00 sati do 20:00 sati. Patriciju u vrtić može ostaviti najranije u 5:30 sati, a najkasnije je uzeti u 20:30 sati. Na radno mjesto ide biciklom. »Ponekad je naporno i to je ono na što su me cure iz kuće upozoravale kad su mi govorile da neće sve biti tako jednostavno kako je bilo u Kući ljubavi gdje su me uvijek dočekali topli obrok i osušeni veš, a i dijete su mi čuvali... Tek sada vidim da su bile u pravu. Očito većina nas mora učiti na svojim greškama da bismo cijenili ono što smo imali. Da sam znala, dok sam bila u Kući, kako će mi biti nakon izlaska, u njoj bih bila do zadnjega mogućeg dana i više bih cijenila sve što sam imala na pladnju. Kada se prisjetim nekih mojih postupaka postaje mi jasno da nisam dovoljno cijenila nečiji trud, prisustvo i to da je ta osoba tu za mene kada god mi zatreba, a cure iz stručne službe tamo su bile zaista i za smijeh i suze… Sada mi se plače kada se sjetim što sam sve prolazila. Znalo mi je biti užasno teško, a one bi došle milijun puta do mene i zagrlile me… A taj zagrljaj ti znači puno više nego neka prazna izjava: ‘Volim te!’ U tom zagrljaju osjetio si sve ono što u tom trenutku nisi dobio od nekoga od koga bi to puno više cijenio, npr. od oca moje kćeri. Ali te osobe tada nije bilo uz mene… «
Pričajući svoju životnu priču, odnosno dio nje u koji se ‘upleo’ Caritas, Dora prepoznaje vrijednost novih prijateljstava koja je stekla, posebice među stručnim osobljem Kuće ljubavi. »Svima njima u Kući doživotno sam zahvalna za sve što su napravile za mene i moje dijete, za strpjenje koje su imale sa mnom. Znam da ponekad znam biti teška ali svatko tko se uspije za mene izboriti ima moje poštovanje dokle god je živ - i poslije toga! A cure su zaslužile to poštovanje, zaslužile su ordenje! Ne govorim to zato da bih uljepšala sliku već govorim iz srca, iskreno«, kaže Dora, koja veze sa svojim novim prijateljicama njeguje povremenim telefonskim razgovorima i odlascima u posjet, tijekom kojih uvijek posebno mjesto ima mala Patricija, njezin napredak i budućnost. Ponekad ih još uvijek nazove i da pita za neki savjet ali ne tako često kao prvih mjeseci nakon izlaska iz Kuće.
Iako se je snašla i postigla željenu samostalnost, još uvijek ima nadzor svojega Centra za socijalnu skrb, za koji ima samo riječi hvale: »Kao i za cure iz Kuće ljubavi tako i za cure iz Centra mogu reći sve najbolje. Znaju me jako dugo, a mogu im se obratiti za pomoć 24 sata dnevno.« U životu koji je započela po izlasku, posebno je veseli što se njezina kćer jako povezala sa svojim ocem. Ne žive svi zajedno ali im on uvijek dođe u posjet i pripomogne im kada je potrebno. »Iako je u početku s njim bilo povuci-potegni, on više ne može bez Patricije«, s osmijehom izjavljuje Dora, napominjući da je tijekom porodiljnog on bio četiri mjeseca s kćeri, dok je ona radila. On, koji nije htio ni čuti da ima kćer, sada je voli do neba.
PORUKA
»Još jednom ponavljam i voljela bih da se to istakne: ako se neka cura u bilo kojemu trenutku nađe u situaciji sličnoj ili istoj u kojoj sam ja bila, neka ne ide na pobačaj! Nemoj ići na ono najgore, nemoj gledati sve crno! Cure, nemojte to raditi!… Vjerujte mi, rodit ćete drugu sebe! Imat ćete nekoga za cijeli svoj život, nekoga svoga! I ako možda nemate nikoga iz obitelji, u Kući ljubavi ćete dobiti i majku i baku i tetku i tetka… Sve ćete ih dobiti u jednoj kući! Doslovno sve! Stručno osoblje Kuće pomoći će vam od same trudnoće, od odlaska k liječniku, savjeta... Svega! Jednostavno nemojte to raditi! Cure, nemojte raditi grešku! Dobit ćete smisao života, najljepši razlog za život - a to je vaše dijete!… Uz njega u Kući ćete dobiti vječne prijatelje. Bit ćete u okruženju ljudi koji vole djecu, koji cijene hrabrost koju ste pokazali suočivši se same protiv svih noseći u sebi dar života. To će vam u Kući jako cijeniti i bit će vam potpora i izvan Kuće, kada bude trebalo. U to budite sigurne! Ja znam da u Kući ljubavi imam svoju obitelj, koja nije biološka ali mi znači puno više od biološke obitelji. I toj kući i mojemu centru za socijalnu skrb skidam kapu. Neka samo tako i dalje nastave raditi!«, izjavila je Dora na završetku našega razgovora za Caritasovu mjesečnu radioemisiju, uvjerena da ima još puno majki koje su zahvalne Caritasu na smještaju i pomoći pruženoj u Kući ljubavi.
Dok sve iz Kuće ljubavi srdačno pozdravlja šaljući im poljupce i zagrljaje, Dora se nježno obraća svojoj maloj kćerki riječima: »Molim, ljubavi«, a Caritas njima dvjema i ocu male Patricije želi puninu zajedništva u ljubavi koja povezuje, prašta, ozdravlja i daje potrebnu snagu svakom ocu i majci da izvrše svoje roditeljsko poslanje unatoč mnogim kušnjama ljudskim slabostima.
Kuća ljubavi Caritasa Zagrebačke nadbiskupije 17. lipnja obilježila je 30 godina rada, tijekom kojih je u njoj sigurnu i mirnu luku, doduše privremenu, našlo 1715 djece u dobi do tri godine starosti te 334 trudnice i majke.
-
Foto: WALLUP / Wallhere
